Osećam da sam se zaglavio i imam jaku želju da završim sa svime. Šta da radim?
Pitanje: Praktikujem 'zurenje' (ukratko, tehnika u kojoj se fokusiraš samo na svoje oči u ogledalu, dok ostatak odraza ne postane zamagljen, jedan vid ove tehnike je i sungazing - p.p.), poslednjih nekoliko nedelja moja sposobnost odgovaranja je skoro nestala. Vratio mi se osećaj zarobljenosti u mom stvarnom životu i stalno razmišljam o tome da "Želim da se sve završi". Da li bi trebao po drugi put da započnem PP i da prestanem sa 'zurenjem'?
Odgovor: 'Zurenje' nije zamena za Proces Prisutnosti. Dakle, ne radi se o tome da radite jedan ili drugi. Šta je u vezi sa tišinom i mirnoćom, da li ste ovim kvalitetima dali priliku dok ste se kretali kroz vaše trenutno iskustvo? Shvatite da 'osećati se zarobljeno' i 'želeti završiti sve' je lek koji služi vašem ozdravljenju. Osetite ove osećaje kao da je to što ste ih svesni, zapravo dar od Boga. Osećajte ih bezuslovno. Ono kroz šta sada prolazit je emocionalni aspekt onoga što treba da se razreši unutar vašeg emocionalnog tela. To znači da se pojavljuje emocionalni potpis na kojem ste tako teško radili prolazeći kroz Proces, da biste ga konačno osvestili. Jedini izlaz je prolazak kroz Proces. Takođe, budite svesni da mnogi na ovom svetu, bez obzira da li svesno procesuiraju ili ne, imaju osećaj 'da su se zaglavili' i da 'žele da završe sa svime'.
To je, u ovom trenutku, zajedničko iskustvo za čovečansvo. Došli smo do ivice jednog završnog obrasca čiji putevi nam nisu više od koristi. Mi to osećamo kao umiranje jer dolazi do završetka. Mi koji smo razvili izvestan osećaj emocionalne percepcije, osećamo to. Drugi koji to nisu, prvenstveno su zarobljeni pričanjem priča i reagovanjem na njih. Osećamo se zaglavljeni jer još uvek ne možemo shvatiti na koji način da prevaziđemo promenu u kojoj se nalazimo. Zato je toliko važno vraćati se tekstu "OTKRIĆE POSTOJANJA " .
Nemojte gubiti nadu, mnogo Milosti se izliva po nama, i ovo kroz šta svi mi sada prolazimo, jednom će proći. Ali ključna reč je 'kroz'. Moramo proći kroz smrt onoga što nam više ne koristi na putu, i dok prolazimo kroz to iskustvo, osećamo kao da deo nas umire takođe. Razlog tome je što se mi još uvek identifikujemo sa tim aspektom spoljašnjeg identiteta na koji smo se oslanjali do sada da bismo se kretali kroz ovaj umorni i istrošeni obrazac. Sve dok se oslanjamo na svoja izbezumljena činjenja da nas izbave odavde, osećaćemo se zaglavljeno. To je zato što taj umirući aspekt našeg iskustva nema kapacitet da preduzme sledeći korak.
Nije u našim 'činjenjima' snaga da se krećemo izvan sadašnje okolnosti našeg ljudskog putovanja –ona je unutar zračenja našeg Bića, bića sa kojim treba bezuslovno da budemo, bez obzira na sve, to se promena dešava. Uronite u tišinu i mirnoću koliko god je to moguće. To je sada ključ. I da, ohrabrujem vas da ponovo uđete u Proces Prisutnosti kad budete spremni.
Odgovor: 'Zurenje' nije zamena za Proces Prisutnosti. Dakle, ne radi se o tome da radite jedan ili drugi. Šta je u vezi sa tišinom i mirnoćom, da li ste ovim kvalitetima dali priliku dok ste se kretali kroz vaše trenutno iskustvo? Shvatite da 'osećati se zarobljeno' i 'želeti završiti sve' je lek koji služi vašem ozdravljenju. Osetite ove osećaje kao da je to što ste ih svesni, zapravo dar od Boga. Osećajte ih bezuslovno. Ono kroz šta sada prolazit je emocionalni aspekt onoga što treba da se razreši unutar vašeg emocionalnog tela. To znači da se pojavljuje emocionalni potpis na kojem ste tako teško radili prolazeći kroz Proces, da biste ga konačno osvestili. Jedini izlaz je prolazak kroz Proces. Takođe, budite svesni da mnogi na ovom svetu, bez obzira da li svesno procesuiraju ili ne, imaju osećaj 'da su se zaglavili' i da 'žele da završe sa svime'.
To je, u ovom trenutku, zajedničko iskustvo za čovečansvo. Došli smo do ivice jednog završnog obrasca čiji putevi nam nisu više od koristi. Mi to osećamo kao umiranje jer dolazi do završetka. Mi koji smo razvili izvestan osećaj emocionalne percepcije, osećamo to. Drugi koji to nisu, prvenstveno su zarobljeni pričanjem priča i reagovanjem na njih. Osećamo se zaglavljeni jer još uvek ne možemo shvatiti na koji način da prevaziđemo promenu u kojoj se nalazimo. Zato je toliko važno vraćati se tekstu "OTKRIĆE POSTOJANJA " .
Nemojte gubiti nadu, mnogo Milosti se izliva po nama, i ovo kroz šta svi mi sada prolazimo, jednom će proći. Ali ključna reč je 'kroz'. Moramo proći kroz smrt onoga što nam više ne koristi na putu, i dok prolazimo kroz to iskustvo, osećamo kao da deo nas umire takođe. Razlog tome je što se mi još uvek identifikujemo sa tim aspektom spoljašnjeg identiteta na koji smo se oslanjali do sada da bismo se kretali kroz ovaj umorni i istrošeni obrazac. Sve dok se oslanjamo na svoja izbezumljena činjenja da nas izbave odavde, osećaćemo se zaglavljeno. To je zato što taj umirući aspekt našeg iskustva nema kapacitet da preduzme sledeći korak.
Nije u našim 'činjenjima' snaga da se krećemo izvan sadašnje okolnosti našeg ljudskog putovanja –ona je unutar zračenja našeg Bića, bića sa kojim treba bezuslovno da budemo, bez obzira na sve, to se promena dešava. Uronite u tišinu i mirnoću koliko god je to moguće. To je sada ključ. I da, ohrabrujem vas da ponovo uđete u Proces Prisutnosti kad budete spremni.
Nisam u stanju da ponovo pokrenem proces!
Pitanje: Završio sam Proces Prisutnosti pre otprilike 9 meseci i hteo sam da ponovo prođem kroz njega, ali svaki pokušaj završio bi se u drugoj nedelji. Ne znam da li je to isto što i 'biti zaglavljen' ali osećam ogromnu težinu dosade. Kao da hoće da istakne činjenicu da imam nekoliko problema fizičke prirode što znači da ne mogu čak ni da pričam o dugim šetnjama u kojima sam nekad tako uživao. Taj osećaj me podseća na moje tinejdžerske godine (ja sam sad u srednjem dobu), i osećam se veoma krivim kad postoji toliko patnje u kojoj se sada valjam. Takođe, drugi ljudi mi mogu biti veoma iritirajući, osećam se izbombardovano njihovim nedostatkom suzdržanosti, možda zato što počinjem uviđati vlastitu neobuzdanost? Hvala vam za Proces i sve vaše članke, mada se ponekad čini kao da smo u kampu!
Odgovor: Baš kao što ne mogu bezuslovno biti sa tim vašim osećajima u vaše ime, takođe ne mogu disati ili okretati stranice knjige umesto vas. To je ono što se zove "odrastanje".
Odgovor: Baš kao što ne mogu bezuslovno biti sa tim vašim osećajima u vaše ime, takođe ne mogu disati ili okretati stranice knjige umesto vas. To je ono što se zove "odrastanje".
Da li treba da radim više vežbi disanja zbog...
Pitanje: Majkl, neposredno pre početka procesa, moj biznis je usporio, a nakon započinjanja procesa, posao se ugasio. Znam da ste na to upozoravali u svojoj knjizi i uveravali nas da će se takva situacija preokrenuti. Moje pitanje je: kakve bi bile posledice povećanja količine vremena posvećenog vežbi disanja ili dodavanja još jedne seanse svaki dan?
Odgovor: Šta je u vezi sa činjenicom da svi mi doživljavamo svetsku recesiju, ili prevedeno, demontiranje spoljašnjih struktura našeg kolektivnog utiskivanja koje se manifestuje kao finansijska manipulacija drugima da bismo dobili ono što želimo? Nastavite sa procedurom, takvom kakva jeste, inače vi jednostavno činite istu stvar: manipulišete svojim trenutnim iskustvom u pokušaju da dobijete ono što želite, umesto da strpljivo otvarate sebe da biste, bez napora, dobili ono što vam je potrebno.
Odgovor: Šta je u vezi sa činjenicom da svi mi doživljavamo svetsku recesiju, ili prevedeno, demontiranje spoljašnjih struktura našeg kolektivnog utiskivanja koje se manifestuje kao finansijska manipulacija drugima da bismo dobili ono što želimo? Nastavite sa procedurom, takvom kakva jeste, inače vi jednostavno činite istu stvar: manipulišete svojim trenutnim iskustvom u pokušaju da dobijete ono što želite, umesto da strpljivo otvarate sebe da biste, bez napora, dobili ono što vam je potrebno.
Šta će se desiti ako iznenada budem suočena sa situacijom koja predstavlja odraz mojih utiskivanja?
Pitanje: Desilo se neizbežno: čovek sa kojim sam trebala ići na tronedeljno putovanje kamp prikolicom, rekao mi je da on sada neće ići. Rekao mi je i da previše razmišljam, da sam previše napeta, da nisam centrirana, da bih trebala napustiti ovaj stan i patiti kako bih se povezala sa realnošću (da bih dobila perspektivu). Sve je to istinito i bolno. Proces Prisutnosti je jedina pomoć. Ja sam odgovorna za mir moga uma. Moje unutrašnje dete oseća to celim svojim telom, ali sada sam ja tu, sa njom i ja ću se pobrinuti za nju tako da će biti bezbedna. Ja i dalje ne mogu odgovoriti na pitanja o fizičkoj/mentalnoj jasnoći. Uopšte ne mogu meditirati i smiriti svoj um u zadnje vreme, 5 minuta je maksimalno vreme, a tada misli nastavljaju da izranjaju.
Odgovor: Budite bezuslovno sa ovim stanjem. Sada vam proces nudi mogućnost autentičnosti.
Odgovor: Budite bezuslovno sa ovim stanjem. Sada vam proces nudi mogućnost autentičnosti.
Da li da radim vežbe disanja na prazan stomak?
Pitanje: Trenutno sam na poglavlju Aktiviranje Procesa/ Održavanje zamaha. Ranije u knjizi, pročitao sam da ne treba da radimo vežbu disanja na prazan stomak. Sada sam naišao u knjizi da treba da izvodimo 15-ominutne vežbe disanja dva puta dnevno, da one budu prva stvar koju ćemo uraditi kad se potpuno razbudimo, i da bude poslednja stvar koju ćemo uraditi pre odlaska u krevet uveče. Da li to znači da treba da jedemo neposredno pre vežbe?
Odgovor: Hvala vam što ste postavili ovo pitanje. Ovo je jedna od onih preporuka koje sam nameravao razjasniti u drugom izdanju knjige Procesa Prisutnosti. Gledajući unatrag, rekao bih suprotno: ne sprovodite nikakvu proceduru poput ove ponuđene u Procesu Prisutnosti na pun stomak, na primer nakon obilnog obroka. Ovakvim vrstama vežbi najefikasnije se pristupa kada se živi život u umerenosti. Prva stvar koju ja ujutro uradim jeste vežba disanja. Međutim, ja takođe, prvo ustanem iz kreveta, popijem veliku čašu vode, zatim popijem i šoljicu kafe na miru, poigram se sa svojom mačkom, pročitam i odgovorim na nekoliko mailova da bi se potpuno mentalno probudio, i tada pristupim svojoj vežbi. Dakle, moja vežba disanja zapravo nije "prva stvar koju uradim ujutro". Ipak, uvek je uradim pre nego što uđem u interakciju sa drugim ljudima i započnem aktivnosti u spoljašnjem svetu. Takođe, zadnja stvar uveče mi je vežba disanja. Međutim, ponekad izvedem vežbu u ranim večernjim satima, pogotovo ako sam imao naporan dan, zato što znam da kada se osećam istrošeno, i ako vežbu uradim neposredno pre spavanja, neminovno ću zadremati. Na ovaj način mi dozvoljavamo svom iskustvu da nam bude učitelj.
Preporuke u knjizi, u bilo kojem mom članku, samo su smernice, ne pravila. Preporučujem vam da probate izvoditi vežbu pod različitim okolnostima da biste otkrili šta je najkorisnije za vaše iskustvo. Svako od nas je jedinstven izraz vibracionog, pa je na nama da sami sebe iskustveno ispitamo da bismo otkrili kako najefikasnije funkcionišemo. Mi smo sami sebi laboratorija u kojoj smo da bismo eksperimentisali. Ono što koristi meni, ne mora koristiti i vama, i obrnuto.
Zato je od izuzetnog značaja da integrišete ono što se podrazumeva u ovoj izjavi: dozvolite vašem iskustvu da postane vaš učitelj. Preduzmite akciju i posmatrajte posledice. Zatim, naučite iz posledica koja je efikasna akcija. Jednom kad započnemo ovakav pristup ljudskom iskustvu, oslobodićemo sebe svih spoljašnjih pravila i brzo dostići stanje poverenja u svoje unutrašnje spoznaje. Ovaj pristup, prećutnog verovanja u ono što posledice naših vlastitih aktivnosti otkrivaju, je put koji direktno vodi u autentičnost, integritet i intimnost. To je put u samo-učenje.
Odgovor: Hvala vam što ste postavili ovo pitanje. Ovo je jedna od onih preporuka koje sam nameravao razjasniti u drugom izdanju knjige Procesa Prisutnosti. Gledajući unatrag, rekao bih suprotno: ne sprovodite nikakvu proceduru poput ove ponuđene u Procesu Prisutnosti na pun stomak, na primer nakon obilnog obroka. Ovakvim vrstama vežbi najefikasnije se pristupa kada se živi život u umerenosti. Prva stvar koju ja ujutro uradim jeste vežba disanja. Međutim, ja takođe, prvo ustanem iz kreveta, popijem veliku čašu vode, zatim popijem i šoljicu kafe na miru, poigram se sa svojom mačkom, pročitam i odgovorim na nekoliko mailova da bi se potpuno mentalno probudio, i tada pristupim svojoj vežbi. Dakle, moja vežba disanja zapravo nije "prva stvar koju uradim ujutro". Ipak, uvek je uradim pre nego što uđem u interakciju sa drugim ljudima i započnem aktivnosti u spoljašnjem svetu. Takođe, zadnja stvar uveče mi je vežba disanja. Međutim, ponekad izvedem vežbu u ranim večernjim satima, pogotovo ako sam imao naporan dan, zato što znam da kada se osećam istrošeno, i ako vežbu uradim neposredno pre spavanja, neminovno ću zadremati. Na ovaj način mi dozvoljavamo svom iskustvu da nam bude učitelj.
Preporuke u knjizi, u bilo kojem mom članku, samo su smernice, ne pravila. Preporučujem vam da probate izvoditi vežbu pod različitim okolnostima da biste otkrili šta je najkorisnije za vaše iskustvo. Svako od nas je jedinstven izraz vibracionog, pa je na nama da sami sebe iskustveno ispitamo da bismo otkrili kako najefikasnije funkcionišemo. Mi smo sami sebi laboratorija u kojoj smo da bismo eksperimentisali. Ono što koristi meni, ne mora koristiti i vama, i obrnuto.
Zato je od izuzetnog značaja da integrišete ono što se podrazumeva u ovoj izjavi: dozvolite vašem iskustvu da postane vaš učitelj. Preduzmite akciju i posmatrajte posledice. Zatim, naučite iz posledica koja je efikasna akcija. Jednom kad započnemo ovakav pristup ljudskom iskustvu, oslobodićemo sebe svih spoljašnjih pravila i brzo dostići stanje poverenja u svoje unutrašnje spoznaje. Ovaj pristup, prećutnog verovanja u ono što posledice naših vlastitih aktivnosti otkrivaju, je put koji direktno vodi u autentičnost, integritet i intimnost. To je put u samo-učenje.
Da li misaoni obrasci mogu stvoriti bulimiju (ili bilo šta drugo)?
Pitanje: Da li misaoni obrasi mogu stvoriti bulimiju?
Odgovor: Misaoni obrasci ne stvaraju ništa. To je zabluda koja se javlja kada živimo u mentalnoj ravni. Svi misaoni oblici na početku su bili vibracije koje, kada prođu kroz emocionalnu sferu (sfera energije u pokretu), bivaju obojene utisnutim energetskim uslovima koji se nalaze u njoj. Kada se energetski utisnu tokom detinjstva kroz emotivna iskustva koja uključuju unos hrane, ovi otisci rađaju misaone obrasce, kao što su oni izloženi u mentalnom telu ljudi sa poremećajima u ishrani. Promena našeg razmišljanja o ponašanju vezanom za ishranu je samo privremena kada ne delujemo prvo na energetski potpis kroz bezuslovnu osećajnu percepciju koja leži u osnovi takvog razmišljanja. Stoga je irelevantan obrazac razmišljanja i način na koji je stvoren, ili ono što on sam po sebi govori. Budimo iskreni: kada bi misao zaista mogla stvarati, većina muškaraca bi imala oralni seks sa barbi plavušama koje imaju velike grudi. Većina žena bi hodala unaokolo sa dijamantima od 20 karata na svojim rukama, i sa celom svitom posluge koja nosi njihove pakete iz kupovine. Većina dece bi živela isključivo na slatkišima i ne bi ni dana proveli u školi nakon, otprilike, 10-e godine. Svi političari bi postali predsednici. Svi sveštenici bi postali pape. Svi profiteri postali bi milijarderi. To je zato što su to najuobičajeniji obrasci razmišljanja u našem programiranom društvu. Činjenica da to nije realnost za većinu dokaz je da je misao nemoćna u kreiranju stvarnosti – bez obzira na to koliko je mi ponavljali. Misao može da pojača određena iskustva, ali sama po sebi, misao nikad nije i nikad neće stvoriti bilo šta.
Sve naše lične kreacije postignute su kroz vibracionalnu sferu, a karakteristični oblici ovih kreacija određeni su utisnutim stanjem našeg emocionalnog polja. Finiji detalji spoljašnjih manifestacija su, zatim, ispeglani našim obrascem razmišljanja, i na kraju, zacementirani u čvrsti oblik kroz materiju. Mentalnim/fizičkim pogledom na svet dominiraju kontrolišuća muška i umirujuća ženska uverenja da "misli kreiraju" ili "Ja mislim, dakle, postojim". Realnost je ipak: "Ja postojim, bez obzira da li mislim o tome ili ne." "Mi postojimo i pre i posle misli." Ne klanjajmo se misli kao da je ona Bog. Bog nije 'misao'.Šta god da je Bog, on je vibracionalan – iznad svih mentalnih koncepata, on je direktno unutrašnje iskustvo kome se najefikasnije, u početku, može pristupiti kroz emocionalnu percepciju.
Zbog toga, najkreativniji način razrešenja bulimije i sličnih poremećaja u ishrani je svesno, bezuslovno osećanje utisnutog energetskog stanja povezanog sa razmišljanjem o bulimiji. Dok doživljavamo ove utisnute emocionalne odjeke koje želimo razrešiti, kroz bezuslovno postojanje isijava vibracija. Razmišljanje o mislima je započinjanje analize.
Odgovor: Misaoni obrasci ne stvaraju ništa. To je zabluda koja se javlja kada živimo u mentalnoj ravni. Svi misaoni oblici na početku su bili vibracije koje, kada prođu kroz emocionalnu sferu (sfera energije u pokretu), bivaju obojene utisnutim energetskim uslovima koji se nalaze u njoj. Kada se energetski utisnu tokom detinjstva kroz emotivna iskustva koja uključuju unos hrane, ovi otisci rađaju misaone obrasce, kao što su oni izloženi u mentalnom telu ljudi sa poremećajima u ishrani. Promena našeg razmišljanja o ponašanju vezanom za ishranu je samo privremena kada ne delujemo prvo na energetski potpis kroz bezuslovnu osećajnu percepciju koja leži u osnovi takvog razmišljanja. Stoga je irelevantan obrazac razmišljanja i način na koji je stvoren, ili ono što on sam po sebi govori. Budimo iskreni: kada bi misao zaista mogla stvarati, većina muškaraca bi imala oralni seks sa barbi plavušama koje imaju velike grudi. Većina žena bi hodala unaokolo sa dijamantima od 20 karata na svojim rukama, i sa celom svitom posluge koja nosi njihove pakete iz kupovine. Većina dece bi živela isključivo na slatkišima i ne bi ni dana proveli u školi nakon, otprilike, 10-e godine. Svi političari bi postali predsednici. Svi sveštenici bi postali pape. Svi profiteri postali bi milijarderi. To je zato što su to najuobičajeniji obrasci razmišljanja u našem programiranom društvu. Činjenica da to nije realnost za većinu dokaz je da je misao nemoćna u kreiranju stvarnosti – bez obzira na to koliko je mi ponavljali. Misao može da pojača određena iskustva, ali sama po sebi, misao nikad nije i nikad neće stvoriti bilo šta.
Sve naše lične kreacije postignute su kroz vibracionalnu sferu, a karakteristični oblici ovih kreacija određeni su utisnutim stanjem našeg emocionalnog polja. Finiji detalji spoljašnjih manifestacija su, zatim, ispeglani našim obrascem razmišljanja, i na kraju, zacementirani u čvrsti oblik kroz materiju. Mentalnim/fizičkim pogledom na svet dominiraju kontrolišuća muška i umirujuća ženska uverenja da "misli kreiraju" ili "Ja mislim, dakle, postojim". Realnost je ipak: "Ja postojim, bez obzira da li mislim o tome ili ne." "Mi postojimo i pre i posle misli." Ne klanjajmo se misli kao da je ona Bog. Bog nije 'misao'.Šta god da je Bog, on je vibracionalan – iznad svih mentalnih koncepata, on je direktno unutrašnje iskustvo kome se najefikasnije, u početku, može pristupiti kroz emocionalnu percepciju.
Zbog toga, najkreativniji način razrešenja bulimije i sličnih poremećaja u ishrani je svesno, bezuslovno osećanje utisnutog energetskog stanja povezanog sa razmišljanjem o bulimiji. Dok doživljavamo ove utisnute emocionalne odjeke koje želimo razrešiti, kroz bezuslovno postojanje isijava vibracija. Razmišljanje o mislima je započinjanje analize.